Odgovornost roditelja u hranjenju djeteta

Često je podjela odgovornosti obrnuto postavljena pa npr. dijete bira to što se jede, a onda roditelj dijete nagovara, ucjenjuje, nagrađuje ili prisiljava da pojede onoliko koliko je on mislio da bi bilo dobro.

Međutim, odgovornost roditelja je u slučaju kuhanja drugačije prirode.

Kuhaš li po željama – svog djeteta?

Prije par dana sam na Instagramu podijelila svoje jutarnje iskustvo pečenja palačinka (po želji svog dječaka) koje je na kraju završilo da ih je jedva okusio. Meni je dan baš loše krenuo tako da mi je ovo došlo kao naručeno, ali s obzirom da znam koliko mi roditelja ispriča istu priču, željela sam se malo detaljnije dotaknuti ove teme.

Prije svega, važno mi je da izvučeš onu najvažniju poantu priče, a to je da možeš imati svo znanje svijeta o tome kako prehrana djece funkcionira, ali ipak će te nekad (prehrambeno) ponašanje tvog djeteta rastužiti, naživcirati i razljutiti.

Jer na kraju dana (ili na početku, pogoto ovako rano ujutro) svi smo mi ipak ljudi i nosimo puno toga. Ali činjenica je da sa pravim informacijama postaje lakše i možemo opuštenije i sigurnije navigirati i rješavati ovakve situacije.

Kada mi u tečaj Daj još jedan griz dođu roditelji koji su već očajni, iscrpljeni i iziritirani, prvo prolazimo osnove podjele odgovornosti hranjenja jer tu nastaje većina izazova.

Dijete nije na kognitivnoj razini i nema dovoljno životnog iskustva da može odlučivati što je za njegov rast, razvoj i zdravlje općenito dobro imati za obroke. To je zadatak nas odraslih koji imamo daleko više znanja i širu sliku.

Poanta je nuditi kvalitetne i raznolike obroke redovito, ali pri tome poticati dijete da bira ono što mu od ponuđenog paše u količinama koje mu u tom trenutku odgovaraju.

Odgovornost djeteta i samo djeteta je:

Odgovornost roditelja – prebroditi vlastiti strah

Iako se većina roditelja strašno boji postaviti stvari ovako jer misle da će dijete jesti lošije/manje/selektivnije, obično se kod ovakvih postavka svi preporode, stvari se pokrenu na bolje i obroci postanu mjesto zbližavanja, veselja, lijepog primjera, učenja i na kraju dobrih prehrambenih navika, a ne mjesto kontrole.

Znači li to da ne smiješ nikad ispunjavati želje svog djeteta? Da ne smijete imati dan kada dijete određuje što je za doručak? Da ga nećeš nekad pitati za ideju što skuhati?

Apsolutno ne. Ali to bi trebala biti iznimka, ne pravilo.

I kada to napraviš, jako je važno imati na umu da to što je dijete nešto poželjelo jesti nije garancija da će to zaista jesti ili da će pojesti količine s kojima ćeš ti biti sretna.

Jer, to su ipak djeca.